Hrvatski u školi – izazovi i prilike

-

Završila je još jedna školska godina, treća od frontalnoga uvođenja kurikulske reforme, dvije i pol godine prošle su od početka pandemije, što je provedbu reforme dodatno otežalo i zakompliciralo, a nastavu, usprkos trudu mnogih nastavnika, učenika i roditelja, učinilo prilično jalovom. Dodaju li se tomu zagrebački i petrinjski potres, a onda i rat u Ukrajini, jasno je da nadležne institucije ne stignu mnogo razmišljati o implementaciji reforme. Snalaženje s novim kurikulima u učionici prepušteno je nastavnicima. O iskustvima i problemima govori se doduše mnogo, ali uglavnom neformalno, u nastavničkim ili roditeljskim krugovima.

Predmet oko kojega se u vrijeme rasprava o uvođenju kurikula dizalo najviše prašine zasigurno je bio Hrvatski jezik, što je i opravdano s obzirom na to da je riječ o predmetu koji je obavezan u svim razredima osnovne i srednje škole, koji ima najveću satnicu, koji tipom gradiva oduvijek uključuje mnogo više od pukoga prenošenja znanja iz jezika i književnosti, koji, uostalom, opismenjuje, u doslovnom i prenesenom značenju riječi. Budući da se vještine čitanja i pisanja potrebne za većinu ostalih predmeta stječu upravo na satima Hrvatskoga jezika, on je nosivi predmet za nastavu u cijelosti. Konačno, Hrvatski, kao ni jedan drugi predmet, podrazumijeva i niz izvannastavnih školskih sadržaja i aktivnosti, od literarnih, dramskih, novinarskih, govorničkih (nekoć i recitatorskih) grupa, školskih listova i drugoga. No kurikulska reforma u startu je podbacila već i time što se nije razmišljalo o strukturnim izmjenama, npr. o broju predmeta i satnici, nego su se izmjene provodile uglavnom unutar postojećih predmeta. Tako je Hrvatska i dalje ostala zemlja s vjerojatno najmanjom satnicom materinskoga jezika u zemljama Europske Unije.

U reformskoj žurbi nije se stiglo mnogo razgovarati sa strukom, a kamoli se osvrnuti na povijest predmeta, njegov razvoj i usložnjavanje, dobre i loše prakse, iz čega su se možda mogle izvući i neke pouke za dalje. No upravo su zbrzana kurikulska reforma i nezadovoljstvo nastavnika Hrvatskoga na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta iznjedrili ideju da se usporedno postavi izložba – koja bi javnosti na popularan način pokazala povijest nastavnoga predmeta – i da se organizira znanstveni skup o Hrvatskom kao nastavnom predmetu.

Brojne nepoznanice

 Ideja je došla i odatle što se o predmetu općenito malo znade. Primjerice, ne zna se kako se predmet nazivao od vremena kada se osnivaju obavezne pučke škole (u kojima se po nuždi moralo predavati na materinskom jeziku) u doba Marije Terezije, preko vremena u kojemu se u Monarhiji donose propisi o uvođenju materinskoga kao nastavnog jezika i predmeta u sve škole, zatim prve i druge Jugoslavije (u optjecaju su bili nazivi ilirski, hrvatski, narodni, naš, hrvatskosrpski, hrvatskosrpskoslovenački, hrvatski ili srpski…) do 1991, kada postaje Hrvatski jezik. Nadalje, nije sustavno istraženo koliko je sati tjedno u kojemu razdoblju bilo posvećeno predmetu, koji su se udžbenici upotrebljavali, tko ih je sastavljao, kako su se uspostavljali i mijenjali modeli poučavanja jezika, a kako književnosti, kako se ideja književnosti oblikovala u čitankama itd. Stoga su prvo izložba, postavljena u organizaciji Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji s Hrvatskim školskim muzejom, Hrvatskim filološkim društvom, CARNET-om i Galerijom Klovićevi dvori od studenoga 2021. do siječnja 2022. (https://www.predmet-hrvatski.com/), a potom i skup održan 1. i 2. srpnja 2022. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (https://www.predmet-hrvatski.com/skup/), nastojali formulirati pitanja važna za sustavnije istraživanje povijesti nastavnoga predmeta, proučiti građu i započeti oblikovanje sinteze njegove povijesti.

Zašto je to važno? Usto što je materinski jezik važan za razvoj mišljenja, komunikaciju i oblikovanje identitetā, osobnih i kolektivnih, on je i društveni fenomen. Sredinom 19. stoljeća, kada se u škole u Monarhiji, kako je spomenuto, reformom uvode materinski jezici kao nastavni i kada se oblikuju u zasebne školske predmete, jezik je ključna naciotvorbena poluga i sredstvo nacionalne homogenizacije. Ideologija i politika umnogome su određivale jezična i pravopisna rješenja, a škola je po svojoj odgojno-obrazovnoj funkciji s jedne strane i  zbog obaveznog statusa za svu djecu s druge idealan medij za oblikovanje i učvršćivanje nacionalnoga identiteta, kao i za posredovanje različitih ideologija.

Kurikulska reforma u provedbi

Dok je izložba eksponatima poput svjedodžaba iz različitih razdoblja, dokumentima koji su regulirali nastavu materinskoga jezika, a zatim i školskim priručnicima – početnicama, čitankama, udžbenicima za jezik, (školskim) gramatikama, pravopisima i lektirnim knjigama ponudila popularno koncipiran pregled povijesti nastave hrvatskoga od kraja 18. do početka 21. stoljeća (v. katalog Predmet: Hrvatski, ur. A. Ćavar i L. Plejić Poje, FF press, Zagreb 2021), nedavno održan znanstveni skup prvoga je dana bio usredotočen uglavnom na vanjsku i ponešto unutrašnju povijest predmeta, a drugi je dan bio posvećen pretežno metodičkim temama iz bliže nam prošlosti i suvremenosti, što znači da je više izlaganja bilo zaokupljen upravo analizom provedbe kurikulske reforme i prvim njezinim rezultatima u nastavi.

Iz prvoga dana izdvojimo nekoliko naglasaka koji su zanimljivi široj publici, a upućuju na to da su neke krilatice kurikulske reforme, predstavljene kao novost, bile sadržane i u Mažuranićevu školskom zakonu iz 1874. te ih je trebalo samo malo modificirati. To su ponajprije načela „koncentričnosti“, „praktičnosti“ i „nacionalnosti/državnosti/zavičajnosti“. „Koncentričnost“ podrazumijeva povezivanje nastave materinskoga jezika s ostalim predmetima, pa i međupredmetne teme, a danas se samo preimenovala u integraciju i korelaciju. „Praktičnost“ znači povezanost nastave sa „stvarnim“ životom ili, štono bi se danas reklo, školu za život. Tako je npr. jedno izlaganje na skupu bilo posvećeno pismovnicima, priručnicima iz kojih se u 19. stoljeću učilo kako sastaviti dopise različite vrste.

Uvidom u sadržaje usmene književnosti u čitankama iz 19. stoljeća pokazalo se pak da one u stručnosti i terminološkoj preciznosti daleko prednjače pred današnjim čitankama usprkos golemoj znanstvenoj literaturi koja je u međuvremenu nastala; štoviše, u vremenu nove usmenosti nove čitanke pokazuju čak i potpuno nerazumijevanje fenomena usmenosti. Iz više se izlaganja moglo zaključiti da su sve do novijega vremena filologija i književna povijest s jedne strane i škola s druge bile mnogo tješnje povezane i da se spoznaje iz znanosti nisu samo „spuštale“ u školu, nego su školske potrebe nerijetko bile izazov za nova znanstvena istraživanja i preosmišljavanja kategorija poput usmenosti, periodizacije književnosti, žanrovske klasifikacije i slično.

Povijest i sadašnjost lektire

Dva su izlaganja bila posvećena i danas gorućoj temi, uspostavljanju lektire kakvu danas poznajemo. Zanimljivi su bili i uvidi o oblikovanju kolektivnoga identiteta i nacionalnoga ponosa u međuratnih čitankama Vladimira Nazora, koji su instruktivni i za proučavanje drugih razdoblja, pa i suvremenih čitanaka. Počeci poučavanja jezika osvijetljeni su iz perspektive suodnosa latinskih i hrvatskih gramatika, kao i iz vizure kajkavskih gramatičkih i pravopisnih priručnika. Političke ideje koje se provode kroz nastavu jezika bile su ilustrirane pregledom školskih gramatika i pravopisa do 1945. Teme vezane uz novije vrijeme također su vrlo široke, od pitanja medijske kulture u nastavi Hrvatskoga, preko poučavanja jezika na različitim obrazovnim razinama do problema s kojima se susreću nastavnici Hrvatskoga kada hrvatski moraju poučavati kao strani jezik, s čime se već dulje susrećemo, a sada je aktualno iskustvo s izbjeglicama iz Ukrajine. Nekoliko analiza primjene kurikulske nastave upozorilo je na važnost ažurnoga praćenja rezultata reforme. Konačno, jedno je izlaganje dalo lucidni uvid iznutra na predmet Hrvatski jezik u Vojvodini, među pripadnicima hrvatske nacionalne manjine, kao i na složenost pitanja materinskoga jezika tamošnjih učenika.

Na skupu je sudjelovalo više od četrdeset znanstvenika s pulske, riječke, zadarske, splitske, osječke i zagrebačke kroatistike, iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatskoga školskog muzeja, Hrvatskoga instituta za povijest, riječkoga Veleučilišta, splitske Sveučilišne knjižnice, Visoke pedagoške škole u Eisenstadtu i nastavnika iz osnovnih i srednjih škola. U plenarnom je predavanju istaknuto da je skup važan zbog toga što je povezao stručnjake metodičare s povjesničarima književnosti i jezikoslovcima. I doista, plodne rasprave uputile su na potrebu češćih susreta kroatističkih sustručnjaka iz različitih subdisciplina upravo radi skrbi o nastavi Hrvatskoga. Više se puta iz različitih perspektiva postavilo i pitanje zašto je izrada kurikula, udžbenika i čitanaka prepuštena „dobrovoljcima“ koji se prijavljuju na javni poziv, umjesto da sudjeluju i profilirani i potvrđeni stručnjaci, kao i ignoriranje recenzentskih primjedaba. Sve su to, doduše, problemi koje svi znamo, samo bi bilo dobro da se kurikul – kad se već ne može mijenjati – počne sustavno dorađivati. Konačno, čak i ako nam je na prvome mjestu briga o STEM-u, predmet Hrvatski, pa ni jezik hrvatski nemojmo zanemarivati jer, kao što je Ljudevit Jonke napisao prije šezdesetak godina:

„Zanemarujući nastavu materinskoga jezika zanemarujemo jednu od najvažnijih nastavnih aktivnosti. Nemojte misliti da pretjerujem kad kažem da se preko dobre nastave materinskoga jezika postaje i dobar fizičar i dobar kemičar i dobar povjesničar, a ne samo možda dobar literat.“